Kažu da more sve čuje. Da mu možeš reći najskrivenije tajne, a ono ih čuva negde ispod svojih talasa, tamo gde niko ne može da dopliva. I možda baš zato, svake godine vraćam se njemu. Te večeri stajala sam na obali. Sunce je tonulo u horizont, a nebo je bilo obojeno u one boje koje postoje samo na moru – između narandžaste, zlatne i beskrajne plave. A ti si bio pored mene. Držao si mi ruku kao da znaš da će mi trebati da ostanem tu, da se ne izgubim u svemu što osećam. More je šumelo, kao da nas sluša. Tog trenutka nisam pričala tebi – pričala sam njemu. Ispričala sam mu o prvim pogledima koje smo ukrali, o nesigurnim dodirima koji su postali sigurni, o rečima koje nismo morali ni da izgovorimo jer su stajale u vazduhu između nas. More me je čulo. Znam da jeste, jer talasi su mi nežno prešli preko stopala kao da mi obećavaju: “Zapamtiću.” I od tada verujem – more pamti ljubav. Pamti nas. Onaj trenutak kada si se nasmejao i rekao da bi mogao zauvek da ostaneš tu, sa mnom, gledajući...
Svaki dan donosi male izazove i male radosti. Ponekad je lako zagubiti se u obavezama i zaboraviti da zastanemo i uživamo u sitnicama koje nas čine srećnim.
Danas sam odlučila da posmatram svoj dan kroz prizmu tih malih trenutaka. Kad beba zasmeje iz sveg glasa, kad popijem prvu jutarnju kafu u tišini, ili kad samo nekoliko minuta provedem na svežem vazduhu — to su trenuci koji me pune i podsećaju zašto volim ovaj život, uprkos svim izazovima.
Nije uvek lako, naravno. Ponekad sam umorna, ponekad nervozna. Ali upravo te male radosti me drže. Zato sam odlučila da ih beležim i delim, možda će nekome i oni značiti.
Koji su tvoji mali trenuci sreće? Podsetimo se zajedno da svaki dan ima svoju lepotu, samo je treba primetiti.
Коментари
Постави коментар
Molim vas da komentarišete s poštovanjem. Uvrede, spam i reklame biće obrisane.