Kažu da more sve čuje. Da mu možeš reći najskrivenije tajne, a ono ih čuva negde ispod svojih talasa, tamo gde niko ne može da dopliva. I možda baš zato, svake godine vraćam se njemu. Te večeri stajala sam na obali. Sunce je tonulo u horizont, a nebo je bilo obojeno u one boje koje postoje samo na moru – između narandžaste, zlatne i beskrajne plave. A ti si bio pored mene. Držao si mi ruku kao da znaš da će mi trebati da ostanem tu, da se ne izgubim u svemu što osećam. More je šumelo, kao da nas sluša. Tog trenutka nisam pričala tebi – pričala sam njemu. Ispričala sam mu o prvim pogledima koje smo ukrali, o nesigurnim dodirima koji su postali sigurni, o rečima koje nismo morali ni da izgovorimo jer su stajale u vazduhu između nas. More me je čulo. Znam da jeste, jer talasi su mi nežno prešli preko stopala kao da mi obećavaju: “Zapamtiću.” I od tada verujem – more pamti ljubav. Pamti nas. Onaj trenutak kada si se nasmejao i rekao da bi mogao zauvek da ostaneš tu, sa mnom, gledajući...
Nije ovo priča o savršenoj organizaciji dana.
Niti o tome kako da sve stigneš.
Ovo je samo jedan trenutak — kada beba zaspi, kuća ćuti, a kafa je još topla.
I ja sedim. Ne gledam u veš, ne brišem prašinu, ne odgovaram na poruke.
Samo sedim. I dišem.
Pauza za dušu ne mora da traje dugo. Nekad je to 7 minuta. Nekad samo 3.
Ali u tim minutima ja se setim da postojim. Da nisam samo mama, supruga, spremalica, hranilica i animatorka.
Ja sam i žena. Umorna, ali tu.
Ako i ti sada piješ kafu dok beba spava — znaj da nisi sama.
Ova pauza je za nas. ☕🫶
Ako ti prija da čitaš ovakve male, iskrene redove — zapratite blog.
https://svakodnevnicajednzene.blogspot.com/
#jednazenapise #pauzazadusu #blogzazene
Коментари
Постави коментар
Molim vas da komentarišete s poštovanjem. Uvrede, spam i reklame biće obrisane.