Kažu da more sve čuje. Da mu možeš reći najskrivenije tajne, a ono ih čuva negde ispod svojih talasa, tamo gde niko ne može da dopliva. I možda baš zato, svake godine vraćam se njemu. Te večeri stajala sam na obali. Sunce je tonulo u horizont, a nebo je bilo obojeno u one boje koje postoje samo na moru – između narandžaste, zlatne i beskrajne plave. A ti si bio pored mene. Držao si mi ruku kao da znaš da će mi trebati da ostanem tu, da se ne izgubim u svemu što osećam. More je šumelo, kao da nas sluša. Tog trenutka nisam pričala tebi – pričala sam njemu. Ispričala sam mu o prvim pogledima koje smo ukrali, o nesigurnim dodirima koji su postali sigurni, o rečima koje nismo morali ni da izgovorimo jer su stajale u vazduhu između nas. More me je čulo. Znam da jeste, jer talasi su mi nežno prešli preko stopala kao da mi obećavaju: “Zapamtiću.” I od tada verujem – more pamti ljubav. Pamti nas. Onaj trenutak kada si se nasmejao i rekao da bi mogao zauvek da ostaneš tu, sa mnom, gledajući...
Zovem se – pa, neka ostane tajna.
Možda me znaš, a možda i ne.
Možda sam žena iz tvog ulaza, tramvaja, komentara na forumu, a možda sam i samo deo tebe koji ćuti kad bi vikao i smeje se kad bi plakao.
Ovaj blog sam napravila jer sam poželela mesto gde mogu da pišem bez šminke – i one na licu, i one u rečima.
Ovde nema savršenih dana, samo stvarnih. Nema recepata za sreću, ali ima toplih misli, sarkastičnih zapažanja i malih pobeda nad haosom.
Pišem kad mi beba spava. Kad mi misli ne daju mira. Kad osećam da nisam jedina koja se nekad pita „je l’ ovo stvarno život odraslih?”.
Ako se pronalaziš – sedi, čitaj, javi se.
Ne moraš da budeš jaka. Dovoljno je da si – tu.
Piše,
jedna žena
Коментари
Постави коментар
Molim vas da komentarišete s poštovanjem. Uvrede, spam i reklame biće obrisane.