Kad konačno zatvori oči, u kući nastane tišina koja nije obična. To nije samo tišina bez zvukato je prostor u kojem mogu da dišem, makar na kratko. Kao da svet stane. Čujem tiktakanje sata, svoje disanje, možda udaljeni zvuk auta kroz otvoren prozor… ali u meni je mir. Ne traje dugo, ali je moj.
U tih pola sata, ne stižem da uradim sve što sam planirala. I ne moram. Nekad samo sedim. Nekad pustim da mi misli lutaju, a nekad ih utišam jer mi ne trebaju baš tada.
Ponekad me stigne umor koji nisam imala kad je ona budna. Ponekad me stigne tuga jer nisam stigla da budem "ja" danas. A ponekad me stigne zahvalnost. Što je zdrava. Što spava. Što postojimo.
Uzmem kafu. Često je hladna, ali je moja. Taj trenutak mi ne treba da budem savršena treba mi da budem cela.
Tišina dok ona spava nije prazna. U njoj sam ja. U njoj sam opet žena, ne samo mama.
I možda ne stignem da uradim sve. Ali stignem da budem tu. Sa sobom. I to je dovoljno.
Ako i ti sada sediš u toj tišini, znaj — nismo same. I u toj tišini ima mesta za obe. I za sve nas.🌸

Коментари
Постави коментар
Molim vas da komentarišete s poštovanjem. Uvrede, spam i reklame biće obrisane.