Kažu da more sve čuje. Da mu možeš reći najskrivenije tajne, a ono ih čuva negde ispod svojih talasa, tamo gde niko ne može da dopliva. I možda baš zato, svake godine vraćam se njemu. Te večeri stajala sam na obali. Sunce je tonulo u horizont, a nebo je bilo obojeno u one boje koje postoje samo na moru – između narandžaste, zlatne i beskrajne plave. A ti si bio pored mene. Držao si mi ruku kao da znaš da će mi trebati da ostanem tu, da se ne izgubim u svemu što osećam. More je šumelo, kao da nas sluša. Tog trenutka nisam pričala tebi – pričala sam njemu. Ispričala sam mu o prvim pogledima koje smo ukrali, o nesigurnim dodirima koji su postali sigurni, o rečima koje nismo morali ni da izgovorimo jer su stajale u vazduhu između nas. More me je čulo. Znam da jeste, jer talasi su mi nežno prešli preko stopala kao da mi obećavaju: “Zapamtiću.” I od tada verujem – more pamti ljubav. Pamti nas. Onaj trenutak kada si se nasmejao i rekao da bi mogao zauvek da ostaneš tu, sa mnom, gledajući...
I to je nešto, zar ne?
Nekad se dani ne sastoje od velikih stvari. Nema medalje. Nema aplauza. Samo ja, kafa (koja se tri puta ohladila), dete koje mi je izgrizlo olovku i veš koji sam konačno ubacila u mašinu.
Ali u tom običnom danu, ima nečeg velikog. Ima mene — žive, prisutne, koja dajem sve što mogu, a ponekad i malo više.
Tako da, ako danas nisi napravila revoluciju, ali si odgovorila na poruke, pomazila dete, ili se samo izborila da ne odustaneš — znaj da je i to ogromno.
Mi žene ne moramo svaki dan da budemo superjunakinje. Ponekad je dovoljno da samo budemo.
I veš se, na kraju krajeva, sam neće oprati. 😉
Коментари
Постави коментар
Molim vas da komentarišete s poštovanjem. Uvrede, spam i reklame biće obrisane.