Kažu da more sve čuje. Da mu možeš reći najskrivenije tajne, a ono ih čuva negde ispod svojih talasa, tamo gde niko ne može da dopliva. I možda baš zato, svake godine vraćam se njemu. Te večeri stajala sam na obali. Sunce je tonulo u horizont, a nebo je bilo obojeno u one boje koje postoje samo na moru – između narandžaste, zlatne i beskrajne plave. A ti si bio pored mene. Držao si mi ruku kao da znaš da će mi trebati da ostanem tu, da se ne izgubim u svemu što osećam. More je šumelo, kao da nas sluša. Tog trenutka nisam pričala tebi – pričala sam njemu. Ispričala sam mu o prvim pogledima koje smo ukrali, o nesigurnim dodirima koji su postali sigurni, o rečima koje nismo morali ni da izgovorimo jer su stajale u vazduhu između nas. More me je čulo. Znam da jeste, jer talasi su mi nežno prešli preko stopala kao da mi obećavaju: “Zapamtiću.” I od tada verujem – more pamti ljubav. Pamti nas. Onaj trenutak kada si se nasmejao i rekao da bi mogao zauvek da ostaneš tu, sa mnom, gledajući...
Ne dešava se često, ali kada se desi – pogodi me jako.
To su oni dani kada ne mogu više da budem nasmejana mama, strpljiva žena, brižna kuvarica, uredna domaćica i tiha podrška svima. Dani kada bih najradije legla u krevet, pokrila se preko glave i rekla: „Ne mogu danas.“
Ne znam da li se tebi to dešava, ali meni ponekad dođe kao talas koji me obori.
Nema velikog razloga, nema „nešto se desilo“. Jednostavno – sve mi je dosta.
Dosta mi je pitanja „šta ćemo za ručak“, dosta mi je toga da ne stignem da završim ni pola od onog što planiram, dosta mi je što mi niko ne kaže „hej, bravo što si i danas sve izgurala“. Dosta mi je što sama sebe zaboravim, pa se onda iznenadim kad mi nedostajem.
Pogodi me umor, i fizički i onaj nevidljivi – unutrašnji.
Ono kad te ne boli telo, ali te boli da budeš prisutna.
Da slušaš. Da se smeješ kad ti se ne smeje. Da kažeš „važi“ kada bi najradije rekla „ne mogu više.“
Ne pišem ovo da bih kukala. Pišem jer znam da nas ima više.
Možda baš ti čitaš ove reči i klimaš glavom, jer i tebi dođe dan kada ti je svega dosta. I samo želiš da ti neko kaže: „U redu je. I ti si čovek.“
Pa eto, ja ti to kažem danas.
U redu je da si umorna. U redu je da ne možeš uvek.
Bićeš opet dobro. Samo prvo da te neko razume.
Hvala ti što si ovde.🫂
Коментари
Постави коментар
Molim vas da komentarišete s poštovanjem. Uvrede, spam i reklame biće obrisane.