A ja pomislim – ni sama više ne znam. Sve je nekako pomereno, nepredvidivo, ali opet – moje.
Dan počinje negde između sna i jave, uz bebin plač i pokušaj da otvorim oči. Kafa me gleda s pulta, a ja nju – sa detetom u naručju i jednom papučom na nozi. Prvi gutljaj – ponekad u 8, ponekad tek oko podne. Nema pravila.
Smejem se sebi kad pokušam da „isplaniram“ dan. Jer realnost izgleda ovako:
U jednom trenutku pelena, u sledećem pokušaj da spremim ručak.
Dva zalogaja hrane dok beba spava.
Pet minuta tišine koje ne znaš da li da iskoristiš za tuširanje, disanje ili plakanje iz zahvalnosti što je bar sada mir.
Ali tu su i oni trenuci koji brišu umor:
Kada me pogleda pravo u oči i nasmeje se.
Kada zaspi na meni i ja osetim taj mali topli život kako diše.
Nije lako. Ali je moje. I iskreno – ne bih menjala.
Ako i ti imaš dane koji liče na haos, znaj – nisi sama. I u tom haosu ima ljubavi.
I to je ono što se broji.
Коментари
Постави коментар
Molim vas da komentarišete s poštovanjem. Uvrede, spam i reklame biće obrisane.