Kažu da more sve čuje. Da mu možeš reći najskrivenije tajne, a ono ih čuva negde ispod svojih talasa, tamo gde niko ne može da dopliva. I možda baš zato, svake godine vraćam se njemu. Te večeri stajala sam na obali. Sunce je tonulo u horizont, a nebo je bilo obojeno u one boje koje postoje samo na moru – između narandžaste, zlatne i beskrajne plave. A ti si bio pored mene. Držao si mi ruku kao da znaš da će mi trebati da ostanem tu, da se ne izgubim u svemu što osećam. More je šumelo, kao da nas sluša. Tog trenutka nisam pričala tebi – pričala sam njemu. Ispričala sam mu o prvim pogledima koje smo ukrali, o nesigurnim dodirima koji su postali sigurni, o rečima koje nismo morali ni da izgovorimo jer su stajale u vazduhu između nas. More me je čulo. Znam da jeste, jer talasi su mi nežno prešli preko stopala kao da mi obećavaju: “Zapamtiću.” I od tada verujem – more pamti ljubav. Pamti nas. Onaj trenutak kada si se nasmejao i rekao da bi mogao zauvek da ostaneš tu, sa mnom, gledajući...
Danas sam se osećala kao superherojka — spremna da spasim svet, dete, ručak i bar još deset stvari koje su mi se smestile na listu „hitno“.
Rezultat? Kafa je hladna, veš je polu-suva, a dete je odlučilo da je idealno vreme za ples po stolu.
Ali hej, makar sam pokušala! 😅
Ako i ti znaš kako je biti superheroj bez plašta, prati me — delićemo svakodnevicu, smeh i male pobede (i padove).
Dobrodošla u klub nepopravljivih optimista! 💪✨
Коментари
Постави коментар
Molim vas da komentarišete s poštovanjem. Uvrede, spam i reklame biće obrisane.