Kažu da more sve čuje. Da mu možeš reći najskrivenije tajne, a ono ih čuva negde ispod svojih talasa, tamo gde niko ne može da dopliva. I možda baš zato, svake godine vraćam se njemu. Te večeri stajala sam na obali. Sunce je tonulo u horizont, a nebo je bilo obojeno u one boje koje postoje samo na moru – između narandžaste, zlatne i beskrajne plave. A ti si bio pored mene. Držao si mi ruku kao da znaš da će mi trebati da ostanem tu, da se ne izgubim u svemu što osećam. More je šumelo, kao da nas sluša. Tog trenutka nisam pričala tebi – pričala sam njemu. Ispričala sam mu o prvim pogledima koje smo ukrali, o nesigurnim dodirima koji su postali sigurni, o rečima koje nismo morali ni da izgovorimo jer su stajale u vazduhu između nas. More me je čulo. Znam da jeste, jer talasi su mi nežno prešli preko stopala kao da mi obećavaju: “Zapamtiću.” I od tada verujem – more pamti ljubav. Pamti nas. Onaj trenutak kada si se nasmejao i rekao da bi mogao zauvek da ostaneš tu, sa mnom, gledajući...
Ponekad ne tražim da mi neko pomogne.
Ne zato što mogu sve sama. Nego zato što sam navikla da ne očekujem ništa.
Da je normalno da sve padne na mene.
Jesi skuvala?
Jesi usisala?
Jel' beba presvučena?
Ima li čisto?
Ima li spremno?
A je l’ mene neko pita:
Ima li tebe?
Navikla sam da kažem "u redu je", čak i kad nije.
Navikla da izguram dan, pa sutra opet.
Da brišem umor, suze, bes. Da zadržim u sebi ono što niko ne želi da čuje.
Ne treba mi pomoć svaki dan.
Nekad samo treba pogled, reč, pauza od uloge.
Da ne budem kuvarica, čistačica, mama, žena, domaćica, organizator.
Nego samo – ja.
Bez očekivanja, zadataka, tišine.
Ne tražim pomoć.
Samo da ponekad budem vidljiva.🍀
Коментари
Постави коментар
Molim vas da komentarišete s poštovanjem. Uvrede, spam i reklame biće obrisane.