Kažu da more sve čuje. Da mu možeš reći najskrivenije tajne, a ono ih čuva negde ispod svojih talasa, tamo gde niko ne može da dopliva. I možda baš zato, svake godine vraćam se njemu. Te večeri stajala sam na obali. Sunce je tonulo u horizont, a nebo je bilo obojeno u one boje koje postoje samo na moru – između narandžaste, zlatne i beskrajne plave. A ti si bio pored mene. Držao si mi ruku kao da znaš da će mi trebati da ostanem tu, da se ne izgubim u svemu što osećam. More je šumelo, kao da nas sluša. Tog trenutka nisam pričala tebi – pričala sam njemu. Ispričala sam mu o prvim pogledima koje smo ukrali, o nesigurnim dodirima koji su postali sigurni, o rečima koje nismo morali ni da izgovorimo jer su stajale u vazduhu između nas. More me je čulo. Znam da jeste, jer talasi su mi nežno prešli preko stopala kao da mi obećavaju: “Zapamtiću.” I od tada verujem – more pamti ljubav. Pamti nas. Onaj trenutak kada si se nasmejao i rekao da bi mogao zauvek da ostaneš tu, sa mnom, gledajući...
Hej ti.
Ti koja uveče legneš umorna, a ujutru se budiš još umornija.
Ti koja se stalno pitaš da li si dobra mama, dobra žena, dovoljno dobra u svemu.
Znam da ti deluje da svi drugi bolje balansiraju.
Znam da ti deluje da samo ti nekad izgubiš strpljenje, da samo tebi sve padne teško, da si jedina koja se rasplače u kupatilu.
Nisi.
I ne moraš da budeš jaka svaki dan.
Niko nije stvoren da nosi sve sam.
Ti imaš pravo da zastaneš.
Imaš pravo da kažeš "ne mogu danas".
Imaš pravo da budeš umorna, nežna, tiha.
I dalje si cela. I dalje si dovoljna.
Ovo pismo je da te podseti:
Ti ne moraš sve. Dovoljno je i samo da budeš.
Коментари
Постави коментар
Molim vas da komentarišete s poštovanjem. Uvrede, spam i reklame biće obrisane.