Kažu da more sve čuje. Da mu možeš reći najskrivenije tajne, a ono ih čuva negde ispod svojih talasa, tamo gde niko ne može da dopliva. I možda baš zato, svake godine vraćam se njemu. Te večeri stajala sam na obali. Sunce je tonulo u horizont, a nebo je bilo obojeno u one boje koje postoje samo na moru – između narandžaste, zlatne i beskrajne plave. A ti si bio pored mene. Držao si mi ruku kao da znaš da će mi trebati da ostanem tu, da se ne izgubim u svemu što osećam. More je šumelo, kao da nas sluša. Tog trenutka nisam pričala tebi – pričala sam njemu. Ispričala sam mu o prvim pogledima koje smo ukrali, o nesigurnim dodirima koji su postali sigurni, o rečima koje nismo morali ni da izgovorimo jer su stajale u vazduhu između nas. More me je čulo. Znam da jeste, jer talasi su mi nežno prešli preko stopala kao da mi obećavaju: “Zapamtiću.” I od tada verujem – more pamti ljubav. Pamti nas. Onaj trenutak kada si se nasmejao i rekao da bi mogao zauvek da ostaneš tu, sa mnom, gledajući...
Umorna sam od toga da budem popravljana.
Nije mi uvek potreban savet, ni rešenje.
Ponekad mi samo treba neko da me pogleda… i ne promeni ništa.
Da ostane uz mene, baš takvu — sa mojim umorom, nesigurnostima, mojom tišinom.
Najveći dar koji sam ikada dobila bio je nečije prisustvo bez očekivanja. Pogled koji nije tražio da budem drugačija, pametnija, stabilnija.
Samo prisustvo koje me ne popravlja.
Ako si i ti nekad želela da te neko vidi bez reči onda znaš.
Pišem ti zato da znaš: nisi sama.
I ja sam tu. Ne da ti sudim, već da sedim uz tebe.
Jer ponekad, to je sasvim dovoljno.🫂
Коментари
Постави коментар
Molim vas da komentarišete s poštovanjem. Uvrede, spam i reklame biće obrisane.