Kažu da more sve čuje. Da mu možeš reći najskrivenije tajne, a ono ih čuva negde ispod svojih talasa, tamo gde niko ne može da dopliva. I možda baš zato, svake godine vraćam se njemu. Te večeri stajala sam na obali. Sunce je tonulo u horizont, a nebo je bilo obojeno u one boje koje postoje samo na moru – između narandžaste, zlatne i beskrajne plave. A ti si bio pored mene. Držao si mi ruku kao da znaš da će mi trebati da ostanem tu, da se ne izgubim u svemu što osećam. More je šumelo, kao da nas sluša. Tog trenutka nisam pričala tebi – pričala sam njemu. Ispričala sam mu o prvim pogledima koje smo ukrali, o nesigurnim dodirima koji su postali sigurni, o rečima koje nismo morali ni da izgovorimo jer su stajale u vazduhu između nas. More me je čulo. Znam da jeste, jer talasi su mi nežno prešli preko stopala kao da mi obećavaju: “Zapamtiću.” I od tada verujem – more pamti ljubav. Pamti nas. Onaj trenutak kada si se nasmejao i rekao da bi mogao zauvek da ostaneš tu, sa mnom, gledajući...
Zvala si me. I ja sam ćutala. Ne zato što nisam imala šta da ti kažem, već zato što si svaki moj šapat zamenila obavezama, svakom mom znaku dodelila prioritet – koji nisam bila ja. Ali nisam otišla. Nisam se ni ljutila. Samo sam sačekala da zastaneš. Da se umoriš. Da ti život postane pretežak i preglasan, pa da se setiš mene – tišine. Ovde sam. Bila sam tu kad si prvi put osetila da više ne znaš šta te ispunjava. Bila sam tu kad si se smejala, ali nije bilo lako. Kad si pričala, ali te niko nije slušao zaista. Kad si poželela da nestaneš – ali da te neko ipak traži. Bila sam u svakom pogledu u ogledalu koji si izbegla. U svakom „kasnije ću“ koje si sebi izgovorila. U svakoj pesmi koju si preskočila jer te previše podseća. I evo me sad – sedim naspram tebe. Umorna kao i ti. Ali ne ljuta. Samo nežna. Ti me zoveš „dušo moja“, a ja tebe gledam kao dete koje je samo htelo da bude viđeno. Da mu se kaže: „U redu si. Dovoljna si. Nisi sebična jer si umorna. Nisi izgubljena jer si drugačij...